nutrigor logo large

Istina o dijabetesu

istina o dijabetesu

PREVEDENI TEKST SA heal-yourself.com.au
PREVEO: IGOR VELIMIROVIC

Istina o dijabetesu (Walter Last)

Dijabetes kao bolest naglo raste u svim zemljama  zapadne civilizacije. Kod otprilike 5 posto stanovništva se dijagnosticira dijabetes, a još mnogo njih još nije niti svjesno da ga ima. Povećava se brzinom od oko 6 posto godišnje, s tim da se broj dijabetičara u nekoj zemlji udvostručuje svakih  15 godina.

Ukoliko  kod vas nije dijagnosticiran dijabetes kad ste bili dijete ili adolescent, imat ćete možda drugu priliku postati dijabetičar kad ćete imati više od četrdeset godina. Kod mlađih ljudi dijagnosticira se dijabetes kod kojeg je osoba ovisna o  inzulinu ili dijabetes tipa 1, a kasnije  dijabetes tipa 2 gdje postoji dovoljno inzulina, ali s nedovoljnom mogućnošću da ga se iskoristi za regulaciju šećera u krvi. No sada se pojavljuje i novi oblik dijabetesa zvan dijabetes tipa 3 koji kombinira svojstva dijabetesa tipa 1 i tipa 2.

Dijabetes se obično smatra neizlječivom bolešću  i sav je naš trud usmjeren na njegovu kontrolu ili nadzor. Međutim, vjerujem ne samo da je većina slučajeva izlječljiva, već i to da se rani dijabetes tipa 1 te općenito dijabetes relativno jednostavno da izliječiti odgovarajućom prehranom. Drugim riječima, potrebne su drastične promjene prehrane kako bi se više prihvatila prirodnija prehrana. Za neke je to lako i vrlo mala cijena za povratak zdravlju, dok je za druge teško jer ne mogu živjeti bez njihove omiljene hrane. Za njih je najbolje slijediti prihvaćeni medicinski tretman.

OSTALE ČINJENICE

Dijabetes tipa 1 i tipa 2 obično gledamo kao  dvije različite bolesti. Obje vrste medicinski se nazivaju dijabetes melitus ili „medni dijabetes“ iz njegovog najočitijeg simptoma, medeno-slatkog urina. Kod dijabetesa tipa 1, beta stanice koje proizvode inzulin u gušterači se sve više uništavaju. Kod dijabetesa tipa 2, proizvodnja inzulina ostaje manje ili više normalna, iako ponekad ispuštanje inzulina u krvotok bude blokiran kod tumora gušterače. Problem je povećana otpornost na inzulin prisutan u krvi.

Otkriće inzulina 1922. godine došlo je kao spasiteljska milost za dijabetičare. Inzulin je hormon koji luči gušterača kao odgovor na porast razine šećera u krvi. Za proizvodnju energije potrebno je usmjeriti glukozu u mišićne stanice. Jetra i mozak, s druge strane, mogu funkcionirati bez inzulina.

Za provjeru dal imamo dijabetes provodi se test tolerancije na glukozu sa 100 g glukoze u 300 mL vode progutane ujutro nakon posta preko noći. Normalno, razina glukoze je 70-100 mg / 100 mL krvi ili 3,9-5,6 mmol / L, a sat vremena nakon obroka ili opterećenja glukozom nakon posta iznosi su manji za 160 mg / mL ili 9,0 mmol / L. Mjerenja izražena u mmol / L posljednjih su godina zamijenila ranija mijerenja izražena u  mg / 100 mL. Ako su rezultati ispitivanja znatno veći od normalnih, dijagnosticira se dijabetes.

Najočitiji učinak nenormalno visokih razina šećera u krvi je izlučivanje glukoze mokraćom. To dovodi do učestalog mokrenja koje tada zahtijeva mnogo uzimanja tekućine kako bi se nadomjestila izgubljena tekućina. Mišići su gladni energije, što uzrokuje umor i na kraju smanjivanje mišića jer se njihovi proteini sve više koriste za proizvodnju energije. Tako izgleda slika neliječenog dijabetesa tipa 1.

Dijabetičar tipa 2, nasuprot tome, ima tendenciju dobivanja prekomjerne težine ili pretilosti. To je zbog toga što visoke razine inzulina, koje ne mogu kanalizirati glukozu u mišićne stanice, sada pretvaraju glukozu u masti i kolesterol. Rezultat je ne samo pretilost, već i ateroskleroza s bolestima srca, loša cirkulacija krvi u nogama i očne bolesti. Dok se medicinski tretman dijabetesa tipa I vrši injekcijama inzulina, dijabetičari tipa 2 obično koriste lijekove za snižavanje glukoze.

Međutim, nije baš sve sasvim u redu sa gore navedenim medicinskim tretmanima. Moglo bi se naivno pretpostaviti da su stope smrtnosti od dijabetesa znatno smanjene nakon uvođenja inzulina sredinom 1920-ih, ali to nije bilo tako. Prije nego što je liječenje inzulinom postalo široko rasprostranjeno u Engleskoj, stopa smrti na milijun stanovnika između 1920. i 1925. varirala je u rasponu od 100-119.

U godinama nakon uvođenja inzulina stopa smrtnosti počela se povećavati svake godine sa 115 1926. na 145 u 1931. Postoji nekoliko objašnjenja za ovaj paradoks. Nekada su dijabetičari liječeni razumno učinkovitom prehranom s visokim udjelom mahunarki i malo šećera i škroba. S pojavom inzulina ova je tradicionalna prehrana odbačena i pacijenti su sada mogli jesti sve što su željeli s nesretnim dugoročnim posljedicama.

Drugi faktor je toksičnost ubrizgavanog inzulina. Svi dijabetičari razvijaju imunološke reakcije protiv ubrizgavanog inzulina i mogu postati manje ili više alergični na njega. Životno opasne reakcije danas su rijetke, ali su bili vrlo česte kod nečistoća koje su u korištene u početku. Trenutno se pojavljuje nova opasnost zbog toga što je inzulin na bazi životinja postupno ukinut, a u korist sintetski proizvedenog inzulina. Iako je to za neke prednost, drugi koji postanu alergični na njega nemaju alternativne lijekove.

Nadalje, ubrizgavanje inzulina donosi opasnost od izazivanja inzulinskog šoka komom zbog ekstremno niske razine šećera u krvi. Međutim, glavni razlog porasta stope smrtnosti posljednih  godina najvjerojatnije je stalno povećanje učestalosti obje vrste dijabetesa. U obje vrste većina štete dolazi od velike količine glukoze koja se pretvara u zasićene masti i kolesterol. To je kod dijabetičara tipa 1 zbog ubrizgavanja povećanih ili visokih količina inzulina u kombinaciji s prehranom koja sadrži mnogo ugljikohidrata, dok se kod dijabetičara tipa 2 već povećana proizvodnja masti može povećati lijekovima za snižavanje glukoze. Liječenje oba tipa konvergira razvoju dijabetesa tipa 3 u kojem dijabetičari tipa 1 postaju sve otporniji na inzulin, a dijabetičari tipa 2 iscrpljuju sposobnost gušterače koja proizvodi inzulin.

Da bismo pronašli učinkovite tretmane, moramo sagledati osnovne uzroke ove bolesti, koji su, naravno, različiti za obje vrste.

UNIŠTENE BETA STANICE

Glavni uzrok dijabetesa tipa 1 je uništavanje beta stanica koje proizvode inzulin u gušterači, a koje se razaraju zbog upalne autoimune reakcije. Dijabetes se može manifestirati tek nakon što je uništeno 90 posto beta stanica. Glavni uzrok ovog abnormalnog imunološkog odgovora nije još uvijek sasvim shvaćen u medicinskim krugovima.

Ipak, postoji nekoliko važnih tragova prema otkriću. Alergija na hranu jedna je od njih, zatim disbioza ili prekomjerni porast patogenih mikroba u crijevima, te na kraju treći trag, nedostatak vitamina B6.

Kod dijabetesa, gušterača pokazuje znatno povećan broj bijelih krvnih zrnaca što je  povezano s alergijama. Kad se dijabetičari tipa 1 hrane na odgovarajući način, razina šećera u krvi često se vraća u normalu i može ostati normalna sve dok se konzumira samo odabrana hrana koja ne izaziva alergijske reakcije. Sa određenom hranom, međutim, razina šećera u krvi može odmah postati vrlo visoka.

Ostaje međutim pitanje zašto alergijska reakcija cilja upravo na gušteraču, kada se obično javljaju i druge vrste alergijskih reakcija. Na ovo pitanje možda mogu odgovoriti druga dva traga koje smo prethodno spomenuli. Kada su normalne bakterije u crijevima pod stresom, postoji vjerovatnost da će dominaciju preuzeti patogeni mikrobi. To je uglavnom vrlo česti slučaj , no patogene bakterije  obično ostaju dublje dolje prema debelom crijevu. Međutim, upadnu li u dvanaesterac, gornji dio tankog crijeva, tada može doći do pankreatitisa ili upale gušterače. To je dokazano eksperimentalno. Nije ni potrebno da mikrobi napadnu samu gušteraču, već njihovi produkti raspada ili endotoksini čine većinu štete.

Jasno, čak i mala kronična upala gušterače čini je primarnim ciljnim organom za bilo kakvu alergijsku reakciju. Na kraju, pokazalo se da manjak vitamina B6 utječe na oštećenje beta stanica koje proizvode inzulin.

Čak i sa blagim nedostatkom vitamina B6, aminokiselina triptofan se ne može pravilno metabolizirati, čiji se dio normalno pretvara u niacin ili nikotinamid. Umjesto toga, akumulira se abnormalni metabolit, ksanturenska kiselina. Ovaj proces je  prikazan  u pokusima na životinjama kako bi se oštetile beta stanice i za nekoliko dana takve su životinje razvile dijabetes. Što bi se ranije vitamin B6 unio u organizam u velikim dozama, ponovno je došlo do normalizacije  vrijednosti šećera u krvi.

Pojedinci kojima čak i  blago nedostaje vitamin B6 izlučuju ksanturensku kiselinu u urin. Ovo se koristi kao laboratorijski test za mjerenje nedostatka vitamina B6. Dijabetičari ovisni o inzulinu općenito izlučuju velike količine ksanturenske kiseline, posebno oni s retinopatijom (oštećena mrežnica). Dodaci magnezija i cinka smanjuju stvaranje ksanturenske kiseline. Oba minerala nedostaju  kod dijabetičara. Studija je pokazala da je stopa smrti od dijabetesa četiri puta veća u područjima s niskim razinama magnezija u vodi nego u područjima s visokim sadržajem magnezija.

Još jedna zanimljivost je da visoke doze nikotinamida mogu odgoditi potrebu za injekcijama inzulina kod novo dijagnosticiranih dijabetičara tipa 1 i to za nekoliko  mjeseci, pa čak i godina. Objašnjenje: visoka razina ovog tipa vitamina B u krvi inhibira stvaranje ksanturenske kiseline iz triptofana uz zaštitu beta stanica od autoimunog napada.

MLIJEKO I POVEZNICE SA GLUTENOM

No, sada na red dolazi stvarno važan dio informacija koji povezuje sve gore navedene dijelove. Studija s nekoliko stotina djece kod kojih je dijagnosticiran dijabetes otkrila je imunološki odgovor na fragment proteina kravljeg mlijeka kod svih učesnika studije. Nadalje, ovaj fragment proteina ima isti sastav kao i tzv. P69 u beta stanicama.

Juvenilni dijabetes mnogo je izraženiji kod djece koja su hranjena bočicama, a ne dojena, a generalno je manji u zajednicama koje konzumiraju manje mliječnih proizvoda od kravljeg mlijeka. Međutim, čini se da je ovaj fragment proteina problem samo s mlijekom frizijskih krava (tzv. A1 mlijeko), ali ne i s mlijekom drugih pasmina koje stvaraju mlijeko tipa A2. Većina konzumiranog mlijeka je mlijeko tipa A1.

Fragment proteina P69 je obično zaštićen unutar beta stanica i dolazi samo na površinu tijekom bakterijskih, a posebno virusnih infekcija. Tada ga imunološki sustav može zamijeniti za bjelančevine kravljeg mlijeka, napasti ga i pritom uništiti beta stanicu u procesu. Problem je u tome što je novorođenčad hranjena bočicama vrlo osjetljiva na prehlade, respiratorne i gastrointestinalne infekcije. Smatra se da takva djeca imaju normalno šest i više infekcija godišnje, dok su infekcije kod dojene djece rijeđe.

Ali tu stvar ne završava. Dojenčad koja se hrani bočicama također često prima antibiotike koji tada potiču rast nepoželjnih mikroba u crijevima i sklonost kroničnom pankreatitisu. Jedna vrsta bakterija E. coli bezopasna je u debelim crijevima, ali ima potencijal da nanese veliku štetu u tankom crijevu. To je zato što stvara molekulu koja je vrlo slična inzulinu. Kad se imunološki sustav aktivira protiv ove molekule, tada može usmjeriti svoj napad i na  beta stanice.

To pokazuje da je potrebna kombinacija dvaju čimbenika da bi se pokrenuo napad na beta-stanice koje proizvode inzulin: jedan faktor koji fragment proteina P69 dovodi na površinu beta stanica i drugi faktor koji aktivira imunološki sustav da ih napadne. Kao prvi čimbenik možemo smatrati visoku koncentraciju ksanturenske kiseline ili česte prehlade beba hranjenih bočicama, a ako se koriste antibiotici, onda to također potiče prekomjerni rast patogenih mikroba u tankom crijevu s, uključujući E. coli kao drugim faktorom. Gore navedeno je pojačano prilikom konzumiranja kravljeg mlijeka što pojačava napad na beta stanice.

U novije vrijeme također je pokazano da autoimuni napad na gušteraču može biti potaknut „sindromom nepropusnog crijeva“ ili povećanom propusnošću crijeva. Pokazalo se da je to potaknuto unošenjem glutena, posebno iz pšenice.

Nitrozamin je kemikalija posebno bogata u konzerviranoj hrani, ali može se stvoriti i iz visokog sadržaja nitrata u kemijski fertiliziranim proizvodima. Otkrivena je značajna povezanost nitrozamina i dijabetesa tipa 1 iako on može djelovati i neizravno uzrokujući disbiozu kao i mnoge druge kemikalije.

JEDAN SLUČAJ DIJABETESA

Moj prvi pacijent imao je dijabetes tipa 1. Ranije sam radio uglavnom na medicinskim sveučilišnim odjelima, ali u to vrijeme samo sam pisao bez namjere da postanem prirodni terapeut. Neočekivano sam saznao da je mladić koji je bio moj prijatelj dijabetičar. Primljen je u bolnicu sa simptomima bliskim dijabetičkoj komi. Nakon puštanja iz bolnice sa dvije dnevne injekcije inzulina, zamolio me za pomoć.

Odmah je prestao koristiti inzulin i umjesto toga prešao na dijetu s jabukama, nakon čega je slijedila organska prehrana sa sirovom hranom, uključujući fermentirano kozje mlijeko, ali bez vitaminskih ili mineralnih dodataka, ljekovitog bilja ili drugih lijekova. Prvog dana režima njegova razina šećera u krvi bila je 210 mg% ili 11,8 mmol / L. Deset dana kasnije bilo je i dalje normalno i ostalo je normalno čak i nakon uvođenja normalne miješane i kuhane prehrane. Također je i test tolerancije na glukozu bio normalan.

Ova dijeta bila je uspješna jer je uključivala dva najvažnija faktora u njegovom stanju: eliminirala je hranu i kemikalije koje su bile alergeni ili nekompatibilne, a također je očistila crijeva uspostavljanjem zdrave mikroflore. Međutim, što duže stanje „kontroliramo“ inzulinom, više beta stanica se uništava i duži  je put ka oporavku.

Ipak, čak i u uznapredovanim slučajevima, često bi trebalo biti moguće postupno ukidanje inzulina, jer se može razraditi dijeta za regulaciju razine šećera u krvi. Istodobno, s uklanjanjem uvjeta koji dovode do uništenja beta stanica, one se mogu ponovno regenerirati, pri čemu će unutarnja regulacija šećera u krvi vremenom postati učinkovitija tako da se početno vrlo stroga dijeta može postupno ukidati.

SLATKA VEZA

Velika većina dijabetičara ima dijabetes tipa 2. Nekada se ta bolest zvala dijabetes u zreloj dobi, jer je obično počela nakon četrdesete godine. Međutim, sada je česta i kod djece s viškom kilograma. To je uglavnom zbog smanjene učinkovitosti inače normalnih razina inzulina. Dijabetičari tipa 2 obično se liječe tabletama za snižavanje razine glukoze u krvi.

Kao i kod inzulina, tako i ovi hipoglikemijski lijekovi ne štite pacijente od različitih štetnih učinaka dugotrajne bolesti dijabetesa. Tu spadaju degenerativne promjene oka, osobito koje uključuju mrežnicu, degeneraciju perifernog živčanog sustava i aterosklerozu koja posebno pogađa noge i srce. Naprotiv, čini se da studije pokazuju da ti lijekovi ubrzavaju takve degenerativne promjene.

Liječnici W.A. Philpott i D.K. Kalita u svojoj knjizi ‘Pobjeda nad dijabetesom’ (Keats, 1983.) ističu da dokazi nedavnih studija pokazuju skraćeni životni vijek i ozbiljnije komplikacije od korištenja lijekova protiv dijabetesa. Zapravo se stopa smrti udvostručila kod osoba koje uzimaju oralne lijekove protiv dijabetesa. Većina tih lijekova i dalje se koristi.

S biokemijskog stajališta to je jedino logično i za očekivati, jer ako se snižavaju razine šećera bez pretvaranja u energiju, oni će se pretvoriti u masti i kolesterol koji tada uzrokuju mnoge od tih problema.

Kad su jetra i krvotok već napunjeni mastima, tada je teško pretvoriti višak glukoze u još više masti. Zbog toga  su pretili ljudi  značajno smanjili osjetljivost na inzulin, dok inzulin postaje mnogo učinkovitiji ako izgube kilograme. Druga istraživanja pokazuju da se regulacija šećera u krvi najbolje održava prehranom koja sadrži visok udio biljnih vlakni, posebno iz mahunarki, dok visoki unos jednostavnih ugljikohidrata ili šećera čini inzulin manje osjetljivim.

Zabilježeno je da je šećer dodan prehrani životinja koje služe za istraživanja ili je povećan u prehrani zdravih volontera, narušava metabolizam glukoze i uzrokuje bolesti očiju, bubrega i krvnih žila. Čak i ako se kombinira s dijetom sa visokim sadržajem vlakana, dodani šećer i dalje nepovoljno utječe na toleranciju na glukozu.

Međutim, kratkoročne studije možda neće pokazati štetne dugoročne učinke šećera na razvoj dijabetesa tipa 2. To se događa zato što se kućni šećer ili saharoza sastoje od jedne molekule glukoze i fruktoze. Samo glukoza povisuje razinu šećera, dok fruktoza djeluje tek neznatno. Stoga je u glikemijskom indeksu, koji mjeri utjecaj različitih namirnica na razinu glukoze u krvi, saharoza navedena kao dobra hrana.

Umjesto toga, opasnost od fruktoze leži u izazivanju pretjerane inzulinske reakcije, uglavnom kada je zajedno s glukozom u istom obroku, bilo od saharoze, meda ili čak škroba, ali u određenoj mjeri čak i kada se konzumira samostalno kao zaslađivač. Međutim, fruktoza u cijelim plodovima općenito je dobra, pod uvjetom da se ne jede u obroku koji sadrži škrob.

Pogledajmo uobičajenu naviku konzumiranja zaslađenog škroba kao u kruhu s džemom, marmeladom ili medom, kolačima, keksima, muslima ili žitaricama za doručak. Fruktoza sadržana u obroku uzrokuje snažan porast razine inzulina u krvi. Istodobno velika količina glukoze od razgradnje škroba ulazi u krvotok. Višak inzulina brzo kanalizira glukozu unutar mišićnih stanica koje su sada preopterećene glukozom. Za proizvodnju energije potrebna je samo mala količina, ostatak se može pretvoriti u mliječnu kiselinu, uzrokujući prekomjernost ili tjelesnu masnoću. Postupno stanice nauče zaštititi sebe i postaju manje osjetljive na inzulin i otežavaju unos glukoze u mišiće.

Do 1980. stopa pretilosti i dijabetesa tipa 2 bila je prilično stabilna. Međutim, kada su zdravstvene vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama počele kritizirati hranu koja sadrži masti i kolesterol i umjesto toga preporučivati ugljikohidrate, pretilost se povećala sa 13 do 14% odrasle američke populacije na 25% u roku jednog desetljeća i dalje nastavlja rasti. Dijabetes tipa 2 također je postao epidemija. Pored toga, prvi je put u povijesti velik broj pretile djece razvio dijabetes tipa 2. Od tada se više ne naziva dijabetesom u zreloj dobi.

Iako je pretjerana reakcija na inzulin i rezultirajući gubitak osjetljivosti na inzulin najizraženiji kod pretilih osoba, on se postupno razvija i kod drugih nakon duže konzumacije saharoze. Šteta je to veća, što se više saharoze jede u kratkom periodu umjesto u manjim razmaknutim obrocima.

Iznenađujuće je to da saharoza ima lošiji učinak od konzumiranja njegove dvije komponente, glukoze i fruktoze, za isti obrok. To se naziva „disaharidnim učinkom“, a odnosi se i na ostale šećere s dvije komponente, poput maltoze s dvije molekule glukoze. Hormon u dvanaestercu oslobađa više inzulina nakon konzumiranja disaharida nego nakon monosaharida, poput glukoze ili fruktoze.

Iako su prirodno povećane razine inzulina poželjne za dijabetes tipa 1, kod dijabetesa tipa 2 oni samo znače da se više glukoze pretvara u masti i kolesterol. Međutim, postoji način da prirodno povećate osjetljivost mišićnih stanica na inzulin – redovitom vježbom.

STRES I DIJABETES

Stres uzrokuje pogoršanje regulacije šećera u krvi dijabetičara. Razlog za to je oslobađanje dodatnog adrenalina kao reakcija na stres, što suzbija djelovanje inzulina. Više adrenalina znači i višu razinu šećera u krvi.

Iako smo obično svjesni vanjskog stresa, bilo da je to  povezano s radom ili uzrokovanim raspadom braka ili drugih veza, bukom ili vrućinom, također smo izloženi mnogim skrivenim utjecajima stresa. Vjerojatno je najčešći oblik skrivenog stresa alergija na hranu i kemijska osjetljivost, ali može biti i nedostatak vitamina ili minerala, elektromagnetski stres ili bilo kakva briga ili ljutnja

ŠTO ČINITI

Dijabetes tipa 2 smatram jednim od najlakših za izliječenje, barem za one koji rado usvajaju prirodniji tip prehrane. S tim mislim na to da se regulacija šećera u krvi lako može normalizirati. Naravno, teže je regenerirati već degenerirana stanja očiju, krvnih žila i drugih organa.

U takvim se slučajevima samo koncentriram na degenerativno stanje, a regulacija šećera u krvi doći će sama od sebe. Kao primjer mogu spomenuti stariju damu sa slabim vidom koji teži prema sljepoći. Bila je na lijekovima za snižavanje šećera u krvi. U ovom slučaju preporučio sam visoke doze vitamina i minerala potrebnih za njezino stanje te neslatku, niskokaloričnu prehranu. U periodu od tri tjedna nije više imala problema sa regulacijom šećera u krvi, a vid joj se djelomično popravio.

Mineral koji je važan za sve dijabetičare tipa 2 je krom. To je zbog toga što krom blisko surađuje s inzulinom u kanaliziranju glukoze u stanice. Što je viša razina inzulina u krvi, viša je i razina kroma. To uzrokuje povećani gubitak kroma s urinom nakon slatkih obroka. U nekim studijama 50 posto dijabetičara poboljšalo je svoje stanje dodatnim unosom kroma. Manjak kroma također povećava razinu masti u krvi, čime se povećava rizik od ateroskleroze. Prehrana zapadnog tipa uglavnom sadrži vrlo malo kroma, a 85 posto se, primjerice, gubi pri konzumiranju jela koje sadrže  bijelo brašno.

Ključ uspješnog liječenja obje vrste dijabetesa je dijeta s malo šećera i škroba. Mahunarke, u obliku klica ili kuhane, najbolji su oblik ugljikohidrata. Osim izbjegavanja ili minimiziranja navedenih uzroka obje vrste dijabetesa, prehrana bi trebala uključivati i veliku količinu limunske kiseline kako bi se uklonile masne naslage u krvnim žilama ili na drugim mjestima u tijelu. Većina oštećenja koje dolazi radi dijabetesa uzrokovana je pretjeranim unosom glukoze i inzulina, što onda dovodi do prekomjerne proizvodnje zasićenih masti i kolesterola.

Limunska kiselina reagira s masnim kiselinama kako bi se proizvela energija. Sve dok imaju dovoljno masnoće, dijabetičari mogu lako živjeti na limunovom soku. To nije baš poželjno jer se u osnovi sva naša hrana interno pretvara u limunsku kiselinu prije nego što se pretvori u energiju. Međutim, da bi limunska kiselina bila potpuno pretvorena u energiju, ona mora reagirati s produktima raspada masnih kiselina. Pokojni dr. Carey Reams liječio  je na tisuće dijabetičara tipa 1 i 2 sa postom koji se sastoji u konzumaciji limunovog soka unutar tri tjedna. Svakog sata ali deset puta dnevno pacijenti bi popili čašu s jednim dijelom limunovog soka i 9 dijelova vode, nakon čega je nakon 3 tjedna uslijedila prirodna dijeta i test na alergiju.

Žao mi je što je u našem društvu tako teško osvijestiti dijabetičare da postoji prehrambena alternativa liječenju lijekovima. Ipak, dobra vijest je da se to može učiniti; dijabetes se može prevladati, a ne samo upravljati sa tom bolesti. Na svakom pojedincu dijabetičaru je da isproba liječenje na ovaj način.

Naravno, puno je lakše spriječiti dijabetes nego ga izliječiti.

Evo nekoliko jednostavnih koraka za smanjenje vjerojatnosti pojave dijabetesa:

  • Smanjite unos proteina iz kravljeg mlijeka, posebno kod dojenčadi.
  • Izbjegavajte gluten kod dojenčadi i smanjite njegovu upotrebu kasnije u životu.
  •  Ako ne možete dojiti, umjesto toga koristite kozje ili bademovo mlijeko (s dodatkom ulja jetre bakalara i kulturama acidofila / bifida).
  • Provjerite ima li znakova nedostatka vitamina B6 ili jednostavno dajte svojoj djeci multivitaminski dodatak.
  • Uzmite antibiotike samo u vrlo ozbiljnim uvjetima kada to preporuči liječnik, zajedno s fungicidom (npr. Češnjakom) i obiljem žive kulture laktobacila.
  • Koristite samo manje zaslađivača i slatkog voćnog soka; za slatkoću jedite cijelo voće.
  • Kontrolirajte svoju težinu jedući pretežno sirovu hranu, koristite uglavnom svježe voće i povrće i minimizirajte hranu na bazi žitarica.
  • Poboljšajte svoj životni stil: redovito vježbajte i učite meditaciju ili duboko opuštanje.

 

walter last logo

Walter Last kombinira radno iskustvo kemičara i biokemičara te vrhunskog toksikologa sa znanjima iz praktičnog nutricionizma. Od 1981. živio je u Queenslandu. Istraživao je i eksperimentirao sa širokim spektrom prirodnih terapija kako bi poboljšao učinkovitost prirodne medicine u liječenju ozbiljnih i medicinski neizlječivih bolesti. Rođen je i odrastao u Njemačkoj, a obnašao je ključne funkcije u medicinskim ustanovama na sveučilištima Greifswald, Köln i München, radeći uglavnom na istraživanjima iz toksikologije. Bio je glavni forenzički kemičar u Kölnu i radio je u 'Bio-Science Laboratories' u Los Angelesu.